Novosti > Živimo vrijeme poraza ljudskosti

Objavljeno: 17-Sep-2018

Živimo vrijeme poraza ljudskosti

About Us

Danas se vode bezuspješne bitke za osnovna ljudska prava, usred mora uvida u - sve. Tu se Emotivnost rabi i guši u osjećaju straha, beznađa, nesigurnosti, a sa druge strane ravnodušnosti, beskrupuloznosti, prezira… Dijagnoza da je ‘svijet depresivan’ čini mi se tendenciozna, u funkciji vidara koji nemaju više obavezu da liječe, već samo dijagnosticiraju. Politika neodgovornosti za vrijednosti svakog života je u izgovorenom preziru za Drugog, Drugu. Diktat ‘ideje’ da je emocija neprijatelj, proizvodi ono što pretežno vlada - navodno stanju depresije, navodno stanje besmisla, a ne sagledavanje ideje o tome da svijet počiva na taktilnom, čulnom, na iskustvu ljubavi, poštovanja i kreacije, a ne konzumacije. Na to iskonsko ljudsko iskustvo ljubavi o kojem je danas jako važno govoriti podsjeća nas poezija Federika Garsije Lorke, jer njegova poetika izvire iz siline njegovog ličnog angažmana. Lorkina su djela opora poezija, nadvija se nad opskurnom faktografijom života žene i muškarca, i pomijera pamet.

Režirajući njegove ‘Krvave svadbe’, snažnu dramu u kojoj su vidni uvjeti života i smrti, mladi reditelj Igor Vuk Torbica imao je nevjerovatnu idejnost i otvorenost, ali i mudrost”, kaže za “Vijesti” Varja Đukić, prvakinja crnogorskog nacionalnog teatra.

Jedna od najpoznatijih i najosobenijih glumica u regionu ovog ljeta očarala je publiku ulogom Majke u premijernoj inscenaciji Lorkinih “Krvavih svadbi”, koja je bila centralni događaj ovogodišnjeg festivala Grad teatar Budva. Predstava je urađena u festivalskoj koprodukciji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada, već od prvih proba imala je veliku pažnju regionalnih medija, i poslije uspjeha u Budvi 18. septembra premijerno će biti izvedena pred novosadskom publikom.

Lorkina drama iznova nas podsjeća na važnost ljubavi u našim životima, ali otvara i brojna pitanja koja se tiču našeg vremena. Jesu li iskrenost i emocije u savremenom svijetu i ovakvim društvenim postulatima izgubile vrijednost, i da li ljudi koji idu za svojim osjećanjima zaista postaju životni autsajderi?

Da, biti emotivan, osjetljiv, “nepraktičan”, nedovoljno racionalan, znači “ne uspjeti”. Pitanje diktata šta je važnije.. kokoška? Nije to samo danas, ima primjera koji su uvijek bili u tradiciji od kada je svijeta. Jer, oduvijek se vodi računa kojim socijalnim, etničkim, vjerskim grupama pripada par koji živi zajedno ili se vjenčava, da li i jedna i druga strana ima isti ili sličan materjalni ulog, da li pripadaju istoj relgiji,da li su iz istog kulturnog kruga, pamćenja… Jako je vidljivo kada te razlike postoje, i one odmah proizvode nekakvu vrstu ekscesa, pogotovu u malim zajednicama. Konzervativizam je podstaknut i grubim socijalnim razlikama, i fizičkim, u prostoru razdvajanjem bogatih ljudi od manje ili više siromašnih, politikom svrstavanja ne po individualnim vrijednostima, obrazovanju koje daje osjećaj sigurnosti, otvorenosti i teži slobodi.

Pored fatalne ljubavi u “Krvavim svadbama” vidimo i jedno surovo ratničko i patrijarhalno društvo, a metafora ambijenta u kojem i „Mjesec sanja osvetu“ upravo je Majka, lik koji vi igrate. Ima li tu slobode za bilo koga?

Vuk Torbica je u predstavi upriličio “zavjesu” od naših uloga i karaktera, koja svo vrijeme stoji - prisutna je kao kolektiv u tradiciji zajednice, i kao “korektiv”, kontrola pojedinca koji se ne smije ponašati drugačije. Tu nema slobode ni za žene, ni za muškarce. Priča u “Krvavim svadbama” se sunovraćuje u tragediju kada Vjerenica, sada već žena, odmah poslije vjenčanja napušta muža i odlazi sa nekadašnjim vjerenikom kojeg voli. Ona vjerovatno nije prva, vjerovatno je neka prije nje pokrenula talas osvete u krvi, i kriva je, jer dovodi u pitanje čast obje porodice. A Majka koju igram poziva sina da se osveti zbog izdaje, sumnje u preljubu, i to je ona strašna, najstrašnija tačka u karakteru ove žene. Ona izgovara “Opet je kucnuo čas krvi!” I “Daću sve što imam za konja”, da bi poslala sina da se osveti, da ubije ženu i čovjeka s kojim je otišla. Jer, to su “zakoni” koji vladaju.

Žene su, kako nam Lorka govori, svjesne te ratničke i osvetničke sudbine muškarca, i zbog toga žele da se više rađaju ženska djeca. Ali, do koje mjere je i to apsordno u takvom društvu?

Apsurdno je mnogo, kao što je apsurdno i gotovo sve gdje govorimo kako je i zašto bilo ko, pa i muškarac, žena, bijeli, visok, crni…, sveden na svega nekoliko tipskih obrazaca i funkcija. Majka kod Lorke kaže da bi voljela da ima unuku djevojčicu, “jer one ne izlaze na ulicu”, da je željela ćerku da bi mogla “mirno da veze i da plete”. Opis djevojke koja je poželjna za njenog sina je miraz, zemlja kojom raspolaže, a konačno, i ona koja “konopac može zubima da pregrize”. Za Majku udati se znači “jedan čovjek, nekoliko djece, i tri metra širok zid za sve ostale”. Život je, dakle, u funkciji drugoga, zajednice.

Šta je sa našim svijetom - da li kreacija i sloboda pojedinca mogu da opstanu u surovom korporativnom sistemu, u koruptivnim društvima i manupulativnim politikama koji uništavaju humanu ideju čovječanstva?

Takav sistem, aždaja, guta većinu i pretvara čovjeka u roba, u upotrebno biće upućeno da gleda kratkoročno sopstveni život, od obroka do obroka. Ali, kako izmisliti korektiv, ljevicu, ili nešto nalijevo, kako god da se to zove. Kako ne vidjeti neke velike trgove pune pobunjenih žena u Poljskoj, ili, prije mjesec dana u Bukureštu nekoliko stotina hiljada ljudi, koji protestuju protiv zakona koji daju krila korupciji. Zanimljivo je kako u različitim kulturama energija kola u raznim vidovima, i pitanje je da li postoji društvo koje je u stanju da sebe artikuliše unutar postojećih modela. Jer, ljudi pojedinačno jesu okupirani egzistencijom, ko ne vidi, jako griješi. Ali, ona sama sebi nije cilj. Ciljevi su različiti, bliski i daleki, visoki…

Da li bi i na ovim našim prostorima mogao da se desi neki građanski bunt sličan ovom nedavnom u Rumuniji?

Ne, ne može se ništa slično desiti. Živimo živote zajednica koje su povezane više nego što je vidljivo, istovremeno ostrašćeni po ključevima, i koji god da navedem bilo bi ih još. Vjerujem u procese koji dolaze i koji su primjereni samo ovim društvima. Pričamo i pominjemo “kod nas”, ta fraza je moguća samo za ideju da i dalje granice služe povezivanju, a ne razdvajanju, i da, ne samo da ovdje ne zavisimo od nas, sebe, već da zavisimo od ljudi primjera koje sebi pridružujemo. A kako Rumuni, pa imali su kapacitet da trpe Čaušeskua. To je kultura koju ja vidim vrlo reljefno, najblaže rečeno, i imam sreću da je sagledavam kao univerzum preko Siorana ili Joneska. Inteligencija jedne kulture treba da se njeguje, ona treba da ima podršku za svijest o sebi. Samo tako ne gubi ni pedalj u beskonačnom.

Koliko mi njegujemo našu inteligenciju kulture?

Mislim da to činimo bez dovoljno autentičnog samopouzdanja, u smislu da nam pripada sve što u kontinuitetu imamo kroz istoriju, da nam pripada, prije svega, ono što je nasljeđe kulturno, stvaralačko, izvrsno naslijeđe suživota. Istorija stvaralaštva, nauke i istorija umjetnosti su istorija svijeta. Malo bih “odmorila” istorije ratova i opsatanka kao dominantnu tradiciju. Griješim, neko to tako ne doživljaljava. Ali, ja sam ugrožena manjina. Problem je u našem, profesionalnom, umjetničkom, da ne bude prejako – umjetničkom kao “labilnom”, impresionističkom tumačenju svijeta koje potiče od doživljajnih i izražajnih mogućnosti. Mnogo me više zanima savremeno umjetničko i naučno djelo koje ovdje uspijeva kao ekvivalent zaloga za budućnost, naravno, u skladu sa svim što život čini standardno kvalitetnim, neupitnim. Sigurna sam da će nas po tome svi pamtiti, imamamo ljude! Skidam kapu brojnim prijateljima koji ostaju neprekidno u sjajnoj kreativnoj kondiciji i prenose stvaralčke vještine i djela. Žao mi je samo što mi se čini da se ovdje dovoljno ne “osjeti” koliko u svim generacijama ima uvaženih stvaralaca čiji radovi dopiru daleko izvan Crne Gore.

Šta je ono što je vama lično najuzbudljivije u predstavi “Krvave svadbe”, i što vas negdje možda duboko ljudski dira?

Za mene je to pitanje oproštaja, koje je vrlo aktuelno za naše vrijeme, jer sam zauvijek zapanjena trpljenjem žrtve. Strašno je što se poslije svih ovih ratova na ovim našim prostorima ne razumije da je to strašno trpljenje samo po sebi jedna vrsta oproštaja. Ono nema drugi izliv, nema osvetnički, a na tom se trpljenju i takvoj vrsti praštanja koje nema izlaz u osveti, neki igraju i dalje, što je najveći poraz ljudski. Taj poraz mi živimo, i evo, čujemo i dan-danas komentare, pa i izjave “zvaničnika” o žrtvama. Sve je to degutantno za jedno ljudsko biće, i ponižavajuće za kulture kojima pripadamo, kad ne mogu da osvijeste dubinu tragičnog. U ulozi Majke koju igram to je bilo teško – strašan usud jedne žene koja najpre trpi zbog smrti muža i starijeg sina, pa tu izgovaram rečenicu “moram da pljujem da ne bih ubijala”. A onda Majka osjeti besmiso osvete koji nije uspijela da savlada, jer je zbog osvete u smrt poslala mlađeg sina. Ta granica osveta-praštanje je arhetipskih razmjera, postoji latentno, i zbog nje je, koliko teško, toliko i važno igrati ovakvu ulogu.

16.09. - Vijesti

26-Nov-2018
Dodjela nagrade "Grad teatar" 2017/ 2018.

13-Nov-2018
„Scene iz bračnog života“ povodom Dana opštine u Budvi

13-Nov-2018
Iz plemena starih Azra...

13-Nov-2018
Milica Grujičič dobitnica nagrade "Ardalion" na 23. Jugoslovenskom pozorišnom festivalu, Užice 2018.

13-Nov-2018
Paradoks održavanja osovine patrijarhata

2-Nov-2018
Dobitnik nagrade "Grad teatar" za pozorišni doprinos za 2017/18. godinu IGOR VUK TORBICA

31-Oct-2018
Budva Grad teatar u konkurenciji za „Ardaliona”

17-Sep-2018
Drama velikog španskog pesnika i ljubitelja slobode

17-Sep-2018
Živimo vrijeme poraza ljudskosti

28-Aug-2018
Našim političarima ne odgovara pomirenje naroda

21-Aug-2018
Trag vremena - štit, knjiga i nakit

21-Aug-2018
Muzika i umjetnost bez granica

21-Aug-2018
Kad u teatru neko posegne za poezijom uvijek ima publiku

20-Aug-2018
Društvo se i danas treba emancipirati da bi razumjelo ženu

20-Aug-2018
Moramo prestati da živimo strahove malih razlika

19-Aug-2018
Žmurimo pred stvarima koje su izvan zakona, morala, dostojanstva

19-Aug-2018
Kleža uvijek ima publiku

17-Aug-2018
Godine koje su određivale sudbinu generacija

17-Aug-2018
Univerzum bezbrojnih kombinacija

17-Aug-2018
Nušić kao rijetko koji pisac poznaje naš mentalitet

17-Aug-2018
Nušić naš balkanski i svagdanji

15-Aug-2018
Neliberalizam nam ukida kritičko mišljenje I humanizam

14-Aug-2018
Na srpskoj književnoj sceni su faraoni i karteli

14-Aug-2018
Ništa kod Vučića nije fascinatno da zasluži scenu

13-Aug-2018
Studija od izuzetnog značaja za pozorišnu umjetnost regiona

13-Aug-2018
Društvo banalizuje klasike

12-Aug-2018
Opseg emocija skratili smo na najmanji broj

12-Aug-2018
Autentično i impulsivno čitanje Lorkine poezije

11-Aug-2018
Premijera „Krvavih svadbi“ ispraćena ovacijama

9-Aug-2018
Autentično i impulsivno čitanje Lorkine poezije

9-Aug-2018
Impulsivna predstava koja pripada Mediteranu

9-Aug-2018
Večeras predstava kakvu Grad teatar zaslužuje

8-Aug-2018
Klasika nije i ne može biti dogma

7-Aug-2018
Svaki čovjek može da bude glumac, ali pitanje je ko je pravi umjetnik

7-Aug-2018
Živim svoj lični feminizam

7-Aug-2018
Veliki, plemeniti gospodin pozorišta

6-Aug-2018
Spomenik crnogorskom pozorištu

6-Aug-2018
Glupost je postal instrument vladanja

3-Aug-2018
Priča o sistemu i stradanju pojedinca

2-Aug-2018
Glas žena iz manjih sredina

1-Aug-2018
Zašto se vječno smijemo Nušiću

1-Aug-2018
Đorđo Sladoje predstavio novu zbirku poezije na Trgu pjesnika u Budvi

30-Jul-2018
Istina nikada nije nova, samo je nov način na koji se priča

27-Jul-2018
Svaka generacija mora ponovo reći šta je istina

27-Jul-2018
Mediteran u djelima crnogorskih slikara

26-Jul-2018
Andrić nam je, kao Hrist, svima oprao noge

24-Jul-2018
Da biste znali kuda idete, morate da imate elitu

24-Jul-2018
Dvoržak za ekstazu publike

23-Jul-2018
Mitologija nije nego vidljiva, odnosno nevidljiva estetika

22-Jul-2018
Šekspir u parodiji ovoga vremena

NAPOMENA: “Grad teatar” ima isključivo pravo izmjene programa ili učesnika navedenih u programu, tj. otkaza nastupa pravnim ili fizičkim licima sa kojima nije zaključen pisani ugovor do dana nastupa.