Autobiografija Teatar

  • Scena Između crkava
  • Utorak 14. Avgust 2018.
  • Vrijeme 21:00
AutobiografijaAutobiografijaAutobiografijaAutobiografijaAutobiografijaAutobiografijaAutobiografijaAutobiografijaAutobiografija

Srpsko narodno pozorište, Novi Sad

Branislav Nušić

Autobiografija

Režija i scenografija: Predrag Štrbac

Dramaturgija: Božidar Knežević
Saradnik na vizuelnom identitetu predstave: Nikola Bradonjić
Kostimografija: Jasna Badnjarević

Korepetitor: Maja Alvanović
Scenski pokret: Milan Lazić
Dizajn svetla: Marko Radanović

 

Igraju: Milovan Filipović, Nebojša Savić, Milan Kovačević, Sonja Damjanović, Jovana Mišković, Višnja Obradović

Muzička pratnja: Aleksandar Bahun, klavir

 

Autobiografije kojih se domognemo samo su fragmenti neprekidnog uništavanja.
Filip Ležen

O nekim svojim književnim osloncima, Nušić je progovorio u humoristički intoniranom autopoetičkom predgovoru Sumnjivog lica, kao i u svojoj pristupnoj akademskoj besjedi posvećenoj – Steriji. Nazivajući ga srpskim Molijerom, govorio je tada Nušić, veliki retor, mi ga uznosimo. Ako bismo njegov odnos prema Molijeru uporedili sa satelitom koji po vasionskom zakonu prati jedno tijelo, on od toga tijela ne pozajmljuje svjetlost, on ima svoju sopstvenu svjetlost, on je ima u sebi i daje je od sebe. I kao što je La Fonten, pun divljenja za Molijera, napisao epitaf koji glasi: „Ovde počivaju Plaut i Terencije, pa ipak Molijer“, mogli bismo i mi za Jovana Popovića reći: „On je naš Molijer, pa ipak Sterija“. Ovo bi trebalo prokomentarisati parafrazom rečenice jednog francuskog akademika: Povodom Sterije, Nušić je govorio o sebi.

Ipak, piscu u sličnim situacijama ne treba vjerovati do kraja i slijepo. Književna istina nije očigledna. Nušić, na primjer, kaže da je Sumnjivo lice napisao 1887. ili 1888. godine, i da je četrdesetak godina, zbog okolnosti koje opisuje na šarmantan i vedar način čamila na dnu njegove fioke. No, književni istoričari pretresli su svaki dokaz, prateći tragove, nagnuti nad detektivske lupe, utvrdivši da je komedija (kao i mnoge druge Nušićeve) nastajala u višegodišnjem procesu, da su Nušićeva sumnjiva lica dugo tražila svoga pisca, i da se definitivno uobličila 1916. godine, kada je Nušić boravio u Francuskoj kao izbeglica.

Sve se to prepoznaje po zrelom i ubjedljivom stilu i konstrukciji, koji su obilježili kasnije Nušićeve komade. Pretpostavlja se da je pisac, koji je u to vrijeme doživljavao lične tragedije (smrt oca i sina), krio da se bavio tako neozbiljnim poslom, kakav je pisanje nove verzije komedije.

I drugi detalji iz Nušićevih poznih radova autobiografskog karaktera često su nepouzdani. Nušić je bio veliko pričalo, kozer i, kao autentični humorista, svaku uštogljenu i namrgođenu stvar izvrgavao je sprdnji. Kao starinske fotografije koje su se naknadno ručno bojile i uljepšavale, neke prizore iz svoga života, stari je pisac prikazao ili prepričao u komičnom svjetlu, predstavljajući se kao sopstveni, karikirani junak.

Budući mlad i slobodouman, Nušić je u satiričnoj pjesmi „Dva raba“ stao na žulj kralju Milanu Obrenoviću, i zbog svojih stihova osuđen je na dvije godine zatvora. Kasnije je pomilovan, pa je u požarevačkoj tamnici proveo oko tri mjeseca, a ne godinu dana kako je sam tvrdio. Slušajući Nušića, čovjek bi pomislio da je on svoju nevolju podnosio veselo. Još se prepričava kako je nadmudrio upravnika zatvora (koji je, poput Jerotija Pantića, čitao zatvorenička pisma), pišući tadašnjem ministru policije i obraćajući mu se kao rođaku. U stvarnosti, boravak u tamnici ostavio je u Nušićevoj duši dubok trag, iz zatvora ga nisu spasle njegove obešenjačke smicalice, nego ponizne molbe Nušićevog oca kralju. Ipak, komediograf se mrgodnom monarhu osvetio, doduše kasno, u Sumnjivom licu, kada se u didaskalijama za drugi čin pojavljuje na zidu slika kralja Milana. Ali kralj odavno nije bio kralj, pa su neki kritičari piščev potez smatrali naknadnom hrabrošću, a drugi, čak, Nušićevim režimskim kukavičkim gestom kojim se ogradio od primisli da je loša, korumpirana i sumnjiva vlast identifikovana sa ličnošću tadašnjeg vladara.

Cio je Nušićev život ispravno vidjeti u tom dvojstvu. Pisac se često djelio, danju pokazivao doktordžekilovsko lice blagog i dobroćudnog humoriste, a noću misterhajdovsku stranu oštrog, beskompromisnog satiričara. Kada je izašao iz zatvora, sâm je molio od kralja posao, i dobio ga u diplomatiji. Kasnije je, u vremena milosti, bivao upravnik državnih pozorišta u Novom Sadu, Sarajevu, Beogradu, postao akademik, a između toga četiri puta penzionisan, često bez para, napadan sa raznih strana.
Ali možda je upravo to suprotstavljeno iskustvo revnosnog državnog činovnika i pisca koji sluša samo svoj talenat, njegov počesto nesrećan život, od kojeg bi, rečeno je, pravio zašećerenu, uveseljavajuću priču, dovelo do toga da se Nušić ogledao i u tragediji i u komediji, i da je, držeći lične stvari u državnoj fascikli (kao kakav sreski pisar), upoznao život neposredno, do dna. U jednoj zdravici, upoređujući se s Gogoljem, Nušić je kazao: On se i smije i plače u svojim djelima, on pati i radi; u našem malom narodu ja u tome ličim na njega; vidim i ozbiljnu i komičnu stranu života, ja se i smijem i plačem.

Eto, takvo dvopolstvo prisutno je kod mnogih velikih pisaca. Šekspir je, na primjer, tako dobro zalazio i u žensku dušu da poneki i danas veruju da je pjesnik Hamletabio žena! Za našeg Nušića teško bi bilo nešto slično reći, ali svakako se ženama približavao veoma blizu, bio je, naime, njihov obožavalac, i njegov život su malo-malo potresale ljubavne afere. Na zemljinoj kugli postoje tri pola: sjeverni ledeni pol, južni ledeni pol i – ženski pol, govorio je Nušić, uvek spreman za osvajanja i istraživanja. (Naravno, onog pola koji mu je bio pri ruci!)

Ipak, sa stvarima srca nije se uvek šaliti. Mnoge je svoje ljubavi Nušić sa humorom opisao, ali je prećutkivao bolnu ranu iz mladosti, ljubavnu epizodu dostojnu zapleta komedije. Elem, nešto prije nego što se obreo u zatvoru, Nušić se zaljubio u (verujemo) ljupku gospođicu Milicu Terzibašić. Ali njihova ljubav nije bila postojana kao ona Đoke i Marice. Dok se Nušić baktao sa namrgođenim sudijama, djevojka se razboljela, mladi pjesnik zamolio je svog prijatelja – ljekara da se brine o bolesnici, i ovaj je to činio tako revnosno, prosto se nije odvajao od njenog kreveta, i kad je Milica ozdravila – udala se za ljekara, kako to već biva u nekom jeftinom komadu, ili u tegobnom, ironičnom životu.

Nušićeva Autobiografija ostala je daleko od njegovih komedija. Ipak, zabave radi, nije zgoreg pomenuti detalj iz Nušićevog života, najvećma sumnjiv. Naime, Jerotije Pantić je policajac i bivši poštar. Igrom sudbine, kada je 1912. godine mobilisan, rezervni kaplar Branislav Nušić prvo je određen za šefa vojne pošte, ali je, sticajem okolnosti, prekomandovan i postavljen za šefa vojne policije u Skoplju! Evo jedne povratne lopte, piscu, koji jeste neka vlast u svojim djelima.

Izvrstan poznavalac palanačkog mentaliteta (čiji primjerci, na prvi pogled, prekoračuju sami sebe, spremno se kondireći, a u suštini se plaše novog), Nušić je moćno jezički ustoličavao i već viđenim, klasičnim, i osobenim, nušićevskim sredstvima. Nušićeva komika proističe iz njegovog živog, vrcavog, narodnog jezika.

Ismjevajući neprolazne, možda vječite, ljudske mane, Branislav Nušić je lako dobacio do našeg, i dalje prilično sumnjivog vremena.

Laslo Blašković

Predrag Štrbac

Diplomirao pozorišnu i radio-režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Režirao više od četrdeset dramskih predstava po tekstovima A. P. Čehova, V. Šekspira, T. Vilijamsa, B. Srbljanović, B. Nušića, N. Koljade, H. Ibzena, M. von Majenburga, A. N. Ostrovskog, E. Volša, D. Dukovskog…

IZBOR IZ DOSADAŠNJIH REŽIJA:

PISMO DIKTATORU! - F. Arabala – BITEF teatar, Beograd, 1998.; KOKOŠKA - N. Koljade – NP Republike Srpske, Banja Luka, 2001; TRAMVAJ ZVANI ŽELJA - T. Vilijamsa – NP Republike Srpske, Banja Luka, 2002; DISKO SVINJE- Ende Volša – Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, 2003; ROMEO I JULIJA - V. Šekspira – Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, 2005; RUŽNI - A. Glovacki po H. K. Andersenovom Ružnom pačetu – BELEF 06/Malo pozorište ‘Duško Radović’, 2006; IVANOV - A. P. Čehova – Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, 2007; HARMAN - Marijusa fon Majenburga – Atelje 212, Beograd, 2009; NORA - H. Ibzen – Narodno pozorište, Sombor, 2010; BARBELO - B. Srbljanović – Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, 2010; PRESREĆNI LJUDI - Autorski projekat – Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, 2012; VIŠNJIK - A. P. Čehova – Teatar Lucern, Švajcarska, 2013.

 

www.snp.org.rs

image

Serena Gemez

Follow

About

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetuer adipi elit, sed diam nonummy nibh euismod tincidunt ut laoreet dolore magna aliquam erat volutpat. sed diam nonummy nibh euismod tincidunt ut laoreet dolore magna aliquam erat volutpat.

NAPOMENA: “Grad teatar” ima isključivo pravo izmjene programa ili učesnika navedenih u programu, tj. otkaza nastupa pravnim ili fizičkim licima sa kojima nije zaključen pisani ugovor do dana nastupa.