Crnogorsko narodno pozorište, Podgorica

Džona Adams

Gidionov  čvor

Režija:  Ivan Vanja Alač

Prevod i adaptacija: Mila Jakšić – Šajtinac i Uglješa Šajtinac

Dramaturgija: Stefan Bošković

Scenografija: Ivanka Vana Prelević

Kostimografija: Gordana Bulatović

Izbor muzike: Ivan Vanja Alač

Igraju: Dubravka Drakić, Kristina Obradović

Glas iz Off-a: Petar Jovović

 

Gidionov čvor je mjesto gdje odrasli pokušavaju da objasne nešto što je vrlo teško da se objasni. Najpreciznije rečeno, tišinu jednog djeteta. Dok sam prvi put čitao komad, pomislio sam koliko je malo potrebno da svijet eksplodira, ili nestane kao peruška. Samo jedan razgovor, samo jedno dijete, jedna suvišna riječ da bi se prevagnulo u nepovrat. Dok smo radili, većinu vremena smo ćutali. I to ćutanje je postajalo najiskreniji dio procesa. Shvatio sam da drama ne govori samo o djetetu koje više nije tu, nego o svima nama koji pokušavamo da ostanemo ljudi kad više ne znamo kako. Ovo svakako nije predstava koja nudi odgovore. Naprotiv, ona samo traži da sjednemo za isti sto i da pokušamo da izdržimo taj trenutak koji nosi cijeli život, u kojem ne znamo ko je kome dužan istinu.

Stefan Bošković

Enes Halilović

Moderator: Vesna Trijić

 

Enes Halilović rođen je 5. marta 1977. u Novom Pazaru.

Poezija: „Srednje slovo“(1995, 2016), „Bludni parip“ (2000, 2017), „Listovi na vodi“ (2007, 2008, 2008), „Pesme iz bolesti i zdravlja“ (2011), „Zidovi“ (2014, 2015, 2024), „Bangladeš“ (2019) i “Sekvoja” (2022).

Zbirke priča: „Potomci odbijenih prosaca“ (2004), „Kapilarne pojave“ (2006) i „Čudna knjiga“ (2017, 2018).

Drame: „In vivo“(2004), „Kemet“(2009, 2010) i “Zemlja” (2022).

Romani: „Ep o vodi“(2012), „Ako dugo gledaš u ponor“(2016, 2017, 2021, 2022), „Ljudi bez grobova“ (2020, 2021) i „Bekos“ (2025).

Izabrane pesme: Lomača (2012).

Izabrane priče: Kamenorezački zanat (2025).

Osnovao je književni časopis „Sent“ i književni web časopis „Eckermann“.

Knjige Enesa Halilovića objavljene su na engleskom, poljskom, francuskom, makedonskom, turskom, albanskom, bugarskom, ruskom, italijanskom i latinskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na engleski, nemački, španski, ruski, arapski, turski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski, grčki, bugarski, katalonski, romski, danski, portugalski, italijanski, beloruski, jermenski, hebrejski, japanski, persijski i latinski jezik.

Nagrade: Zlatna značka za doprinos kulturi KPZ Srbije, „Branko Miljković“, „Đura Jakšić“, „Meša Selimović“, „Ahmed Vali“, „Stevan Sremac“, „Zlatno slovo“, „Grigorije Božović”, Vitalova nagrada, „Zaplanjski Orfej”, „Kočićevo pero”, „Velika nagrada Ivo Andrić”, Povelja festivala u Anciju, „Kosarin vijenac“, „Beogradski pobednik“ i „Živojin Pavlović“.

 

 

Vesna Trijić (Kraljevo, 1975) diplomirala je i doktorirala na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Od 2002. godine je u različitim medijima stalno angažovana kao književni kritičar; njene književne kritike emituju se redovno u Kulturnom dnevniku Radio-televizije Srbije. Autorka je studija Književnost između politike i kulture: Branimir Šćepanović i Danilo Kiš i Legenda o Đilasu. Nagrađivana je autorka i članica je Srpskog književnog društva. Živi u Beogradu.

 

 

 

 

Grad teatar, Budva

Predstava u formi vođene šetnje

Nestvarni grad

Tekst i režija: Vuk Ršumović

Asistent reditelja: Ana Tomović

Vizuelni dizajn: Andreja Hamović

Dizajn zvuka: Jakov Munižaba

Narator: Marija Liješević

 

Nestvarni grad je teatarsko iskustvo koje ruši tradicionalne granice između izvođača i publike. Predstava ima formu vođene šetnje kroz autentični ambijent stare Budve. Sa slušalicama na ušima, publika prati naraciju koja je uvodi u svijet imaginacije i navodi na interakciju sa ambijentom i ljudima oko nje. Ona više nije pasivni posmatrač, već aktivni učesnik, podstaknut da istražuje prostor oko sebe i utiče na tok priče.

Ovaj projekat je iskorak u novo polje savremenog teatarskog izraza u kojem se briše granica između fikcije i stvarnosti, a publika je u prilici da kroz jedinstveno i nezaboravno iskustvo doživi i vidi Budvu na način na koji je nikad dosad nije vidjela i doživjela. Tematski, učesnici su motivisani da razmišljaju o sjećanju na nov i uzbudljiv način, i da tako svoj život stave u nov i uzbudljiv kontekst. Predstava na različite načine aktivira sjećanje kod publike. Učesnici će putem naracije, i putem sopstvene memorije i imaginacije biti transponovani u neke druge svijetove. Namjera nam je da gledaocima omogućimo jedno nezaboravno iskustvo i da im zauvjek urežemo u sjećanje doživljaj stare Budve.

Vuk Ršumović, iz rediteljske eksplikacije

Narodno pozorište Republike Srpske

Milena Marković

Šine (16+)

Režija: Milan Nešković

Dramaturgija: Aleksandar Vasiljević

Scenografija: Dragana Purković Macan

Kostimografija: Marija Tavčar

Muzički koncept, izbor muzike i aranžmani: Boris Šavija

Muzički saradnik: Dušan Pokrajčić

Scenski pokret: Emir Fejzić

Igraju: Danilo Kerkez, Ilija Ivanović, Vojin Topalović, Senad Milanović, Anando Čenić, Anđela Rakočević, Dragana Marić, Anđela Tasić, Dana Poletan, Sandra Pravuljac, Boris Šavija, Vladimir Đorđević

RIJEČ REDITELJA

Često čujemo da je Milena Marković „čista poezija“ u pozorištu, ali za svakog reditelja ili glumca to znači nešto drugo, intimno. Za mene je Milena pesnikinja koja osvetljava one prostore ljudske prirode koje silno želimo da sakrijemo, a da ne „upali svetlo“ osude, suočavanja i razotkrivanja. Ona vešto kreira dramatičan kontekst u kojem je površnost neodrživa. Кod nje se čovek, hteo – ne hteo, sam pojavi i ispolji u najkrhkijem obliku. Tako je tekao i naš proces – jedni drugima pružili smo svoje lične istine, želeći da ljudskošću pokorimo taj poetični, surovi svet, u kojem se „Šine“ događaju.

I dalje sam uzbuđen pred činjenicom da ovu predstavu radim sa mladim ljudima, koji su se rodili posle završetka ove priče. Nemaju nikakvo sećanje na događaje o kojima drama govori. Posmatrajući svet predstave njihovim očima, neprestano se pitam kako smo dopustili da se sve to dogodi. Jesmo li ikada suštinski osvestili šta nam se zapravo dogodilo? Кoliko smo sami tome doprineli? Ili nas i dalje mrzi učiteljica i problem nije u nama.

Oduvek u pozorištu postavljamo mnoga pitanja, ali danas znam jedan siguran odgovor: okružite se mladošću. Ona je pametnija, lepša, iskrenija, po svemu bolja verzija svih nas.

Milan Nešković

RIJEČ DRAMATURGA

Drama „Šine“ Milene Marković, napisana 2002. godine, jeste jedna od onih drama koje vrijeme teško gazi i koje svoju aktuelnost održavaju duži niz godina. Specifičnim pristupom strukturi drame, kroz jedanaest scena koje je Milena napisala, uspjela je da nam prikaže tri perioda – prijeratni, ratni i poslijeratni. I upravo kroz ta tri perioda, na genijalan način, ponudila nam je široku lepezu likova, koji svoj razvojni luk determinišu u zavisnosti od situacije u kojoj se nalaze. Sažeti veliki broj dramskih situacija u jednoj ovako kompleksnoj priči, prilika je da se upoznamo sa temama koje muče likove u tinejdžerskom, ranom adolescentskom i kasnijem životnom, ili zrelijem dobu junaka koji su protagonisti ove priče. Da li se plaćaju greške iz mladosti? Da li su oni unutrašnji emotivni ožiljci, isti kao i oni fizički, koji nam se nameću samo zato što neko nalaže da vjerujemo u to da smo podijeljeni, da nismo svi ljudi od krvi i mesa, i da li nam se pruži prilika da opravdamo svoje grijehove?! Da li nas je na kraju Bog pogledao, kao što kaže Junak u ovoj drami?! Ovo je priča o različitim vrstama ljubavi i nadi koja se iz velike nemoći, nesnađenosti i nerazumnosti rađa negdje na kraju svake scene. A ta nada uvijek govori, možeš da promijeniš. Ne vode sve Šine u propast, neke su samo put do prosvjetljenja.

Aleksandar Vasiljević

 

Шине